Audio Interviews
Dubravka Crnojević – Carić interviewed by Tea Hvala
Dunja Blažević interviewed by Tea Hvala
Lepa Mlađenović interviewed by Tea Hvala
Staša Zajević interviewed by Tea Hvala
This section features recordings of selected lectures and discussions from the REDaktura: transjugoslavenski feminizmi i žensko naslijeđe (REDacting Transyugoslav Feminisms: Women’s Heritage Revisited) conference in Zagreb (October 13th-16th 2011). Unless noted otherwise all the files are in BSC (Bosnian-Serbian-Croatian) language. Recorded and edited by Tea Hvala.
Opening speech by Svetlana Slapšak
Primjetila sam, da su se Svetlana i Daša referirale na ‘početak’. Tih početaka ima mnogo, svaka od nas ima više početaka. U feminizmu se uvjek počinje iz nova. Kad smo bile mlade i naivne, mislile smo da je to prvi put. (…) Svaki prvi skup je samo jedan od mnogih. (…) Prvo smo se okupile v Beogradu i onda smo išle po gradovima, u Zagrebu je bila Ženska sekcija sociološkoga društva, u beogradskom SKC-ju je bila grupa, bilo je i u Novom Sadu, u Ljubljani i tako dalje – mi smo putovale, to se razvijalo. Istovremeno kad smo se mi organizirale, organizirao se isto tako jedan mali pokret – kao i naš, naš pokret je bio mali – pokret Roma. To nije beznačajno. Ti alternativni pogledi, alternativna pokušavanja razumijevanja situacije su bili jako važni, (…) jer je to omogućavalo protok znanja i stvaranje nove epistemologije, novog pristupa k znanju. (…) Zato je naš skup 1978 kao i drugi početci u feminizmu važan (…). Oni su svi užasno važni zbog kontinuiteta u diskontinuitetu koji ipak postoji. Taj diskontinuitet je strahovito važan zato što vam omogućuje pogled iz nedominantne, nehegemonijske perspektive. Važno je negovati naličje tih diskontinuiteta, njihove kontinuitete. Zbog toga sam spomenula naše prijatelje Rome. (Rada Iveković)
Panel Discusson What is Left of the Feminist Left? – Part 1 and Part 2
Moderated by Jelena Petrović, position paper by Nadežda Čačinovič: There is Another Way
Speakers: Jelena Petrović, Nadežda Čačinovič, Vjollca Krasniqi (in English), Lilijana Burcar (in English), Adriana Zaharijević, Vesna Leskošek, Jasmina Husanović and special guest Mireja Forel (Women in Black, Seville – in Spanish with English translation by Staša Zajović)
Mislim, da je levi feminizam danas politički odgovor na situaciju u kojoj jesmo. Tri važna pitanja koja se ovde postavljaju jesu: kako uopće misliti postjugoslovenski prostor kao historijski i kao politički. U tom smislu je važno pozicionirati, aktualizovati iskustvo jugoslovenskog feminizma, jer ono nije samo historijska kategorija. To iskustvo i prenošenje znanja ne ide samo od starih prema mlađim generacijama, nego i u obratnom smjeru, tako da danas (…) moramo da nađemo način da mislimo (post)jugoslovenski feminizam kao pokret izvan onih politika koje nam se nameću kroz projektizaciju, menedžment feminizma i ostale prakse koje su ovaj prostor podijelile na aktivizam, akademiju, umjetnost i ostale posebne feminizme ili načine interveniranja u javni prostor. Drugo pitanje je, koji su feminizmi danas aktualni u postjugoslovenskom prostoru i koji su ti feminizmi, koji su za nas važni. Treće pitanje je pitanje levih politika danas i što one znače za feminizam, kako se feminizam referira na njih. (Jelena Petrović)
Postoje različiti konteksti u kojima se može voditi nepristajanje na postojuče. Kod Hardta i Negrija ima malo previše elemenata nejasnoće i – nešto što mi više smeta – ideja, da če se to kar tako nekako nastaviti, jer je proces počeo, pa bili smo sad nešto uradili ili ne … Mislim, da je to jedna od neželjenih posljedica te vrste shvaćanja ili analize cjeline, koja se može naći kod Hardta i Negrija. A onda postoji vrlo elokventno i zanimljivo pozivanje na prava stare tradicije leninizma, maoizma i tako dalje u ovom badiouvoskoj-žižekovskoj šoli. Sve su to dometi koje možemo ili ne možemo prepoznati kao svoji, možemo se na kraju baviti nekom anti-totalitarianističkom inspiracijom, koja nije sasvim mainstream ali opet se drži te klasične procedure. To sve postoji, a postoji i proizvod nove krize. Ne znam, kako ćemo dalje ići. Očigledno je, da postoji nova re-univerzalizacija pokreta, da postoji minimalni tip koordinacije kao pretpostavka, da postoji sličnost među tim, što se događa u arabskom proljeću i na Wall Streetu, onom što rade u Španjolskoj i tako dalje. Ne znam, kako će dalje to ići, ali onog što mislim, da se moramo bojati, je redukcije kompleksnosti. Pazite, svijet je sada složeno mjesto i čini nam se, da se možemo u jednom skupu uvježbavati izvajanjem demokracije. Mislim, da iz toga ne sledi otkazivanje reprezentativne demokracije. Mislim, da ne možemo odustaviti od reprezentativnog modela. Uvijek je bio sporan, uvijek je postojalo pitanje, što to znači, da ja nekoga biram, da nešto uradi umjesto mene; da biram, da me predstavlja. Ali ne vidim, kako bi mogla ponovno steći kontrola nad privredom, gospodarstvom i bankama ako nemamo nekakav sistem koji neće biti spontanitet. (Nadežda Čačinovič)
In 1984, bell hooks theorized the link between Marxism and feminist socialism in a search to radicalise feminist epistemology, feminist ways of knowing and – I would say – also of feeling. For bell hooks, Marxism and feminist socialism were and are the paradigms for a new radical feminism that seeks the eradication of domination and elitism in all human relations. For her, this line of theorization would lead to self-determination as the ultimate goal that requires the downfall of society as we know it. I think what bell hooks wrote in 1984 is salient for the moment and the discussions we are having here in Zagreb in 2011. This gives me a powerful entry point; it brings gender-based economic inequality in view; one that remains a major feature of our time, this fact cannot be disputed. It is so monotonous to always read or hear that gender inequality remains widespread all over the world. Feminist economists have made visible the social, cultural and ideological elements that foster economic inequality in the global capitalist system: unequal power relations between men and women lead to further discrimination of women both in the private and the public domain where women continue to be paid less than men even though they do the same work – and the academia is no exception in this respect. Another aspect of feminist economists’ interventions was to show that the nature of gender inequality differs across time and space, that there are different geographies of inequality – and maybe we are trying to articulate those differences here – both at the global and local level. They are an effect of unequal distribution of wealth and the engagement of cheap labour. (…) Finally, feminist economic theorizing pointed out the need to transform political economy and culture simultaneously. We cannot think of changing the economic system if we neglect culture. At this point, I think that the theory of Nancy Fraser on distribution and recognition is an important one. It could be a paradigm from where we could start to think about possible changes. (Vjollca Krasniqi)
Capitalism (…) introduced the so-called private patriarchy as opposed to state patriarchy that typified the socialist state. Today, we are facing a major reduction of women’s rights and the increased exclusion of women from economic participation in employment as a form of empowerment. Private patriarchy is based on the re-domestification of women. That means that women are once again – when I say once again I don’t refer to socialism, I refer to the pre-World War II situation, the 1920s and the 1930s, when women were by decree excluded, forbidden from taking part in the economic system – legally and structurally excluded from economic participation and from the associated economic citizenship. This was achieved by pushing women back into the artificially separated, artificially created sphere of privacy and home. (….) The accumulation of capital is dependent on exploitation and this of course includes the exploitation of the reproductive work of women. Capitalists shed their responsibility for reproducing their own work force. That means that if they exercised their social responsibility – we are talking about direct investment they’d have to put into the reproduction of their work force – it would require a financial injection. By accumulating more and more capital for themselves they imposed this social responsibility on the category of people that has been particularly structured and removed from the public sphere in order to bear this burden for free. Today, we are witnessing the re-activation of constructed femininity and masculinity of highly conservative strands. (…) The burden of reproduction is entirely transposed on women and we are talking about the disintegration of social state. Consequently, reproduction is being privatised in two ways, either through the secluded care worker (…) or through the privatisation of those institutions that still exist. The money required for these social services is so steep that the majority of women are excluded from accessing them. Consequently, women are being denied economic independence and economic citizenship (…) by the so-called precarious kinds of work. Precarious kinds of work have always been present in the West because there, women never acquired economic independence with the exception of the ‘top girls’ and those who were advantaged enough to enjoy full-time employment. But for most women in the West full-time employment was a dream never come true. Today, women are being excluded through the privatisation of care work and reproductive work which saves costs on the part of the earners of capital because they don’t have to pay such high taxes (…) and consequently, less money is being routed to public facilities. As you can see, this is the situation women in Croatia are facing just as well. The suggestion is: it would be good to introduce part-time jobs for women because this would enable them to reconcile their caring duties with their employment. The problem with part-time jobs is that first of all, they do not offer any kind of social security or this might be highly reduced, there are no benefits, no possibility of further employment, extra hours are not paid because full-time work is considered to last eight hours and of course with part-time jobs overpayment is never due. In addition, women are being increasingly subjected to the so-called home-based work. We are talking about industrial work and data work. This is piece-work which means that people are not paid per hour but per quota met and these quotas are so high that of course you never meet them and your pay is actually reduced. Another form of employment offered to women within the capitalist structure is (…) the so-called family businesses. Women are reduced to the margin because they are considered to be unskilled and they conduct administrative work – they are not considered to be builders, technicians, electricians and so on. (Lilijana Burcar)
Šta bi bila feministička postjugoslovenska paradigma? Šta bi ona morala da uzme u obzir? Prvo ovu specifičnu graničnu epistemološku-identitetsku paradigmu, da kontinuirano dekonstruiše model rata, dakle da se ni u jednom trenutku od njega ne odvaja kao nešto što je prevaziđeno, završeno i tako dalje, odnosno od tog nasilnog postavljanja granice i održanja granice na posleđu socialističkog nasleđa. Nisam sigurna, da li mi možemo govoriti o socialističkom feminizmu onako kako se on bar definiše u učbenicima i etabliranim knjigama iz sedamdesetih godina, ali svakako možemo govoriti o feminizmu i socializmu i videti kakva je njihova veza. Samo prepletanjem ta dva tipa nasleđa može bit proizvedena postjugoslovenska paradigma – da se nadovežem na izlaganje Rade Iveković – koja bi mogla da proizvede denacionalizaciju znanja i jedan izlazak iz onoga što je ona definisala kao ‘državno znanje’. (Adriana Zaharijević)
Zašto s takom lakoćom gubimo socijalna prava? Mlađe generacije danas imaju utisak, da je socijalna prava podijelila država, pa ih može i uzeti. (…) Socijalnih prava danas ne shvaćamo kao nešto za što smo se borili ili su se borili naši ‘ancestors’ kroz povijest. Na nivou diskursa se desilo nešto na prolazu iz socijalizma u kapitalizam. Prva refleksija ove transformacije je bila, da je kapitalizam nešto što asociramo sa nejednakostima. Kad se desila u Sloveniji revolucija oko promjene sistema, tada su nacionalistička i desna gibanja razlagala transformaciju sa paradigmom nejednakosti. Kapitalizam sam po sebi znači nejednakost. Ako govorimo o jednakosti, onda tražimo socijalizam. Ta se diskusija o nejednakosti zaoštravala u devedesetih i od g. 2000 dalje. Više što smo tražili jednakost, više smo bili osuđeni da tražimo prijašnji društveni sistem. Na nivou diskursa dešava se još jedna revolucija, neoliberalna, koja se u javnosti propagira kao ekonomske promjene. Ako pogledamo što se zaista promijenilo, vidimo, da se je promijenilo društvo. U smislu: ako želimo uspostaviti neoliberalni ekonomski sistem, moramo radikalno suzbiti socijalnu državu. Zbog čega? Socijalna država je u historiji nastala poslije 2. svjetskog rata kao borba preko koje smo realizirali socijalna prava. Znam, da je socijalna država u feminizmu kontroverzan koncept, nećemo u to, ali socijalna država sama po sebi temelji na troje principa: prvi je princip jednakosti, drugi socijalne pravde a treći solidarnost. Suprotno tome neoliberalni ekonomski sistem temelji na slobodi i individualizmu. Ako želimo transformirati društvo iz tradicionalnog socijalnog kapitalizma u neoliberalni kapitalizam, moramo suzbiti ideju o socijalnoj državi. Zbog toga je socijalna država jedna od glavnih točaka napada neoliberalnih ekonomista. Druga ideja koja je u socijalnoj državi jaka je ideja redistribucije bogatstva od bogatih ka siromašnima preko poreza. Ako želimo smanjiti redistribuciju, moram napasti socijalnu državu jer se redistribucija dešava preko nje. Zbog toga se danas radikalno smanjuju socijalna prava. Takav je diskurs, ali to što u diskursu samo po sebi podupire ovo suzbijanje prava, je kriminalizacija siromaštva koja se dešava na vrlo grub rasistički način. Invencija diskursa o ljudima na socijalnoj podrški kao onih koji iskorištavaju državu, koji kradu državi … taj diskurs je veoma jak. Treća razina razbijanja socijalnih prava je nešto što bi zvala stanje liminalnosti, i ako ste prije govorili o granici koja je koncept tu-i-tamo. Koncept liminalnosti je ne-tu-i-ne-tamo. Mislim da je sada bitan koncept liminalnosti. Jer živimo v momentu kad imamo predstavu da je sve moguće, a u istom momentu doživljavamo politike, koje su bile značajne za 19. stoljeće i početak 20. stoljeća. Na primjer: sad se od ljudi koji dobivaju socijalnu pomoć od države traži, da za novac nešto rade; državi moraju za taj novac nešto vratiti. To je koncept iz 19. stoljeća poznat iz ‘Poor Law’. Poor Law je iznašao ‘workhouse’, resocijalizacijske radionice za ljudi koji su dobivali novčane naklade. Ako pogledate politički diskurs danas, možete vidjeti da su to sasvim isti koncepti. Zbog toga ‘ne-tu-ne-tamo’. Četvrti nivo je klasno pitanje. Doživljavamo radikalizaciju, problematizaciju klasnog pitanja. Politike EU i gender mainstreaminga se usmjeravaju prema željama srednjeg razreda, obrazovanih žena, žena sa novcem i tako dalje na račun onih, koje nemaju ništa. Recimo, ‘reconciliation of family & work life’: ako familije žele, da bi bolje koordinirale svoj život, moraju pozvat nekog, koji će se brinuti za njih, spremati kuću, paziti djecu, paziti stare ljudi … Grupa ‘care workera’ regrutira se iz velike grupe žena koje su izgubile posao u tekstilnoj industriji, u tvornicama, u trgovinama, dakle iz onog što neki zovu ‘novi proletarijat’. (Vesna Leskošek)
Kapitalizam po definiciji mora imati rezervnu armiju nezaposlenih, radne snage. Takva stvar kao što je puna zaposlenost ne postoji. (…) Važno je shvatiti, da je on istovremeno ne samo eksploatacija naših kapaciteta nego i gubitak, traćenje tih kapaciteta, i da u čitavom tom procesu nikada ne možemo ovladati napetostima, koje su nastale zbog promjene našeg odnosa prema radu. Naša relacija prema radu je – ponavljam tezu s početka – teško ideologizirana i kulturni i politički i ekonomski. Rezultat svega toga su nesigurnost, tjeskoba, prekarnost, liminalnost i tako dalje. Pored svega rapidno zaboravljamo, jer su promjene narativa, koje kapitalizam upotrebljava, tako brze. Tu imate još jednu dodatnu strategiju: danas, u doba ekonomske krize, stalno nas se tjera u negativne kolektivitete. ‘Stisnimo kaiš, da smo svi skupa’. (…) Jedino diskusija o našem odnosu prema komunalnom ili ‘commons’ (zajedničkoj skupnosti, dobrim i imovini) može biti baza za nove koalicije. A što će se desiti sa našim kapacitetima i resursima – recimo za proizvodnju znanja, kada imamo stalna nova parcelisanja i satvaranja od strane neoliberalnog režima? Ako razmišljamo o tome, kako su odnosi zajednice jednaki kognitivnim odnosima u novom dobu, čija je posljedica novi model radnika, onda možemo i moramo učiti iz dosadašnjeg feminističkog rada na eksploataciji afekta i emocije u radu. Sam marksizam je naravno imao puno problema sa mistifikacijom društvene reprodukcije i upravo su tu feminističke intervencije ukazale na ono što je i marksizam naturalizirao, kada je u pitanu društvena podjela rada. Međutim ono što vrijedi u svemu ovome, je borba protiv političkog pesimizma u ime kapaciteta za otpor, kapaciteta za kreativnost. Upravo onako kako se to desilo u sami osveti kapitalizma, ženska znanja i ženski rad morali su biti – i još uvijek moraju biti – potpuno devalvirani, obescijenjeni prije tranzicije u kapitalizam. Centralna kategorija takvog feminističkog pristupa je reprodukcija svakodnevnog života i uloga načina na koje žene participiraju u toj reprodukciji. Zbog toga je ženska historija klasna historija. Mislim da je važno oduprijeti se zamagljivanju spolnih identiteta kao nosioca kapitalističke reprodukcije. Danas u novoj turi satvaranja masovne pauperizacije, kriminalizacije radništva i intenzifikacije nasilja vidimo nove figure – migranta. Klasične figure radnika su još uvijek pauperi, odmetnici, vještice i tako dalje. Jako interesantno je ovo gledati kroz prizmu fenomena vještičarenja, uništenja ženske kontrole nad tijelom i reprodukcijom, jer su upravo u tijelu korijeni i dominacije i destrukcije društvenih identiteta. Ono što možemo historizirati je svakako to rangiranje ljudskih sposobnosti i degradacija korporealne stvarnosti, koja se vezuje uz ženu – seksualnost, prokreaciju, majčinstvo. Discipliniranje i apropriiranje ženskog tijela jesu glavna meta-tehnika odnosa moči. (…) Ovdje možemo spomenuti nove feminizme ili transformativne feminizme poput onog od Rosi Braidotti, koja govori o revalorizaciji tijela protiv volje i negativnosti kroz drugačiji pristup, vračajući se korporealnim korijenima ljudske inteligence zbog toga što je tijelo ženama kroz kapitalističku historiju bilo ono što je muškarcima bila fabrika: primarni teren eksploatacije i otpora prema državi. (Jasmina Husanović)
Bring In Take Out 